Skradinske čokalice

Obitelj Bedrica nam je donijela mirise i okuse Skradina

Neobičan položaj ovog grada, na mjestu gdje se ljube rijeka Krka i Jadransko more, sigurno doprinosi njegovoj popularnosti, a činjenica da je u Skradinu i sam ulaz u NP Krka garantira horde turista. Možda ne zvuči odveć romantično, no čim se malo odmaknete od rive, u starom dijelu grada vas očekuje upravo ono što od ovakvog slikovitog mediteranskog gradića očekujete. Moj prvi posjet Skradinu je bio kratak i sladak uz obećanje da ću se brzo vratiti jer je ostalo još puno toga za vidjeti, a bome i za okusiti.

Čula sam već prije za te famozne čokalice koje se ne mogu pojesti nigdje drugdje osim u Skradinu. Čokalice su zapravo gavuni koji se love u Prokljanskom jezeru, u sloju bočate vode koja tim hrskavo prženim sitnim ribicama daje neku neponovljivu slatkastu, a u isto vrijeme gorkastu notu.

Pošto je Skradin daleko, a putovanja su ovih mjeseci bila nešto usporena, nedavno sam primila poziv od drage mi obitelji Ferina, trebam li nešto iz Skradina. Naime, obiteljska prijateljica je ponudila je da nam donese dašak Skradina u Zagreb. Brzo sam se pomamila upravo za čokalicama.
Kad mi je gospođa Anđelka javila da su čokalice na putu, s vinom i maslinovim uljem njene obitelji Bedrica, raspametila sam se. Svatko od nas ima te male životne radosti, a moje su točno tu, u okusima.
U tom mom kratkom posjetu Skradinu, otišla sam i do Vinoteke Bedrica, no na moju žalost, došla sam van radnog vremena, a nisam se sjetila pokucati i pitati bih li mogla malo bar razgledati.

Objavio: www.vilicomkrozhrvatsku.com

Gospođa Anđelka nije štedjela ni na vinu ni na čokalicama, tri dana smo ih pržili, a znajući da ih sigurno nije bilo lako nabaviti i da se ova prilika neće tako brzo ponoviti, uživali smo u svakom zalogaju.

Oduševili smo se i njihovim vinom. Korištene su autohtone sorte, u bijelom se vinu tako nalaze debit i maraština, a crno je pak kupaža lasina (stara lokalna sorta), plavine i babića.
Bijelo nam je savršeno sjelo uz čokalice, dok smo u vermutu uživali čim je stigao na zagrebačko tlo i slistili ga cijelog. Još jedan proizvod kojim se ova familija ponosi je njihov poznati liker od ruže čije kušanje ćemo ostaviti za naš sljedeći posjet Skradinu i Vinoteci Bedrica.
Veselilo bi nas posjetiti i Muzej vina koji se uređuje u kući te poznate skradinske obitelji. Skriva se tu dosta raritetnih čuda vinarske tradicije te predmeti koje bi rado razgledali uz čašu pravog skradinskog vina, a da ta šetnja završi sa skradinskim specijalitetima, ne bi nas se dalo otjerati.

Mi sretnici smo imali prilike u svojoj zagrebačkoj kuhinji pripremati čokalice, zaliti ih skradinskim vinom te taj doživljaj upotpuniti i njihovim maslinovim uljem. H